petak, 20. veljače 2015.

Feminazis stole my feminism!

  Na pisanje ovog teksta me potaknuo posljednji blog post jednog od meni najdražih blogera, autora Tko je John Galt bloga. Gotovo sa svim njegovim postovima se u potpunosti slažem i smatram da jako dobro odražavaju moje političke i svjetonazorske stavove. Međutim, zaključnu rečenicu njegovog posljednjeg bloga smatram grubom generalizacijom na koju moram reagirati:

Što reći drugo nego da je moderni feminizam jedno zlo – ljevičarska diskriminatorna ideologija nedovoljno sposobnih i nedovoljno fizički privlačnih iskompleksiranih žena gladnih pažnje i tuđih novaca.

  Reći da je moderni feminizam zlo je isto kao i reći da je moderni antirasizam zlo. Činjenica je da rasizam postoji isto kao i patrijarhat, srećom u puno manjoj mjeri nego nekad, ali postoji. Ideja emancipacije spolova ili rasa nikako ne može biti zla: jedino zlo može biti sredstvo koji neki koriste u svrhu postizanja ideje, a to je zazivanje države te upotreba državne prisile (forsiranje zakona koji potiču tzv. "pozitivnu diskriminaciju") od strane danas nažalost dominantne frakcije feminizma . Ako je netko etatist, posegnut će za tim sredstvima bez obzira koja ga ideja vodi. Nije ideja zla, zlo je sredstvo kojima ga neki žele na silu postići. Malo tko bi se usudio reći kako je želja da svi ljudi imaju pristojne uvjete za život i pristup školstvu i zdravstvu zla. To je ideja koja nimalo ne razlikuje najzadrtijeg komunista od libertarijanca. Nije problem u plemenitoj ideji, problem je kada se koriste sredstva prisile i nasilja da bi se ta želja ostvarila po svaku cijenu.

  Povijesno gledajući, prvi feministički aktivisti i aktivistice nisu bili socijalisti, baš naprotiv, bili su puno bliži individualistima i libertarijancima . Danas postoji više grana feminizma, među kojima je medijski najzastupljeniji i najagresivniji feminizam socijalističkog tipa. To nipošto ne znači da je i jedini. Postoji i individualistički ili libertarijanski feminizam koji zazire od države. Prema toj struji feminizma, ništa se ne može riješiti državnom prisilom te se stavlja naglasak na individualna riješenja za individualne probleme: ukratko, muškarci i žene imaju jednako pravo na slobodu izbora, a žene moraju preuzeti punu odgovornost za konsekvence svojih izbora. Ništa manje ni više. Anything goes, ukoliko se radi o slobodnom izboru: Pozitivno se gleda na seks i porno industriju (žena ima pravo koristiti svoje tijelo i seksualni kapital kako god želi), a jednako pozitivno se gleda i na ulogu domaćice u tradicionalnom braku – naravno u oba slučaja ukoliko je riječ o ženinom izboru a ne o prisili. Poanta je u tome da se gleda na žene kao na odrasla i odgovorna ljudska bića koja su sposobna donositi samostalne odluke. Ne kroz iskrivljenu prizmu radikalnih feministica koje će na bilo kakvo neslaganje s njihovim radikalnim idejama ispravnog života etiketirati ženu u pitanju kao intelektualno inferiornu glupaču ispranog mozga. Ne kroz odvratnu viktimizaciju kojom se predmijeva da su žene slabašna bića nesposobna prepoznati agresiju i odbraniti se od nje. Ne forsirajući ružičaste kvote koje osim što impliciraju da žene nisu dovoljno sposobne svojim znanjem i sposobnošću doći na željeno radno mjesto, stvaraju nepravdu i nelojalnu konkurenciju.

  Libertarijanski feminizam se zalaže za negativne a ne pozitivne slobode i drži da se ženski položaj u društvu može poboljšati samo umanjivanjem ovlasti države a ne proguravanjem novih zakona. Više individualne slobode znači i više slobode izbora za žene te je pritom libertarijanski filozofski konzistentno jer ne krši tuđu slobodu.

Ono što mene zabrinjava u libertarijanskom diskursu na našim prostorima je da se ovakvim generaliziranjem i fokusiranjem na nebitno može u startu odbiti populaciju mladih žena koje se smatraju umjerenim feministicima. Žena koje bi se većinom prije složile sa Prestericom nego Ankicom. Žene koje ne smatraju da su podbacile u životu ukoliko su žrtvovale karijeru radi obitelji ali koje su to učinile slobodnim izborom koji djelomično zahvaljuju feminističkoj povijesti. Ponovit ću još jednom – nisu toliki problem nekoliko "isfrustriranih baba" koje pod krinkom feminizma uspiju iscijediti neku kintu iz sustava, već sustav. Sustav u kojem se po istom principu događa puno gorih stvari, i putem kojeg nas po pitanju ekonomskih i osobnih sloboda, osim nekoliko socijalističkih feministica, ugnjetavaju prvenstveno političari, njihovi plaćenici i rođaci, trome državne firme, crkva, sva sila sumnjivih udruga, lažna socijala i još nebrojeno puno toga.






1 komentar: