FREEDOM PRIDE

    Zapadna civilizacija se može pohvaliti dugom tradicijom zatiranja i sankcioniranja formi seksualnih aktivnosti koje se ne uklapaju u uobičajenu kulturološku normu. Ta kulturološka norma je uvelike uvjetovana kršćanskim moralom u kojoj se na svaku seksualnu aktivnost, osim one reproduktivne između tzv. zakonskih partnera, gleda kao na upražnjavanje jednog od sedam smrtnih grijeha – požude.

Povijesni utjecaj kršćanstva na zapadnu civilizaciju je značajan i neupitan, u svim svojim pozitivnim i negativnim aspektima. Jedini problem koji postoji s kršćanstvom, preciznije govoreći, Katoličkom Crkvom, jest nijezino višestoljetno preplitanje s državom i zakonodavstvom te utjecaj na iste.

Iako se Crkva tu može učiniti kao jedini problem, postoji i druga strana medalje: svjedoci smo dijela povijesti kojim je dominirala filozofija ateističke prirode koja je naglasak stavljala na ovozemaljsko, na solidarnost, radništvo, proletarijat. Komunizam i socijalizam su se naglašeno distancirali od religije, opijuma za narode.

Logički bi se moglo zaključiti kako bi takav sustav automatski ljudsku seksualnost oslobodio kažnjavanja i stigmatiziranja. Nažalost, povijest nas uči da nije tako. Od Engelsa koji je oštro osuđivao homoseksualnost, možemo pratiti progone, osuđivanja i sankcioniranja homoseksualaca u bivšem SSSR-u, Kubi, Komunističkoj Kini pa čak i bivšoj Jugoslaviji (opširniji povijesni pregled komunističkih progona homoseksualaca kroz povijest možete naći ovdje).Homoseksualnost je i danas u komunističkim zemljama kriminalizirana, marginalizirana ili u najboljem slučaju tabu. Državni aparat, iako je eliminirao priziv na kršćansku moralnost, nije se odrekao diktiranja i sankcioniranja individualnih prava, pa tako niti onih povezanih sa seksualnošću. Iako su danas moderni ljevičari uglavnom pristaše LGBT prava, njihove ikone i povijest njihove ideologije ne odaju gay friendly politiku.

Pokret za LGBT prava se afirmirao tek u zapadnim, kapitalistički orijentiranim zemljama. Deklarirani homoseksualci su danas eminentni protagonisti modne, glazbene i raznih drugih industrija. Postoje gay barovi, gay parade, gay partiji. U kapitalistički orijentiranim zemljama homoseksualci uglavnom ne moraju strahovati za svoje živote, štovište, aktivni su kreatori i konzumenti nekih segmenata kulture i tržišta.

Iako je status homoseksualaca u našoj kulturi u neizmjerno boljem položaju nego prethodnih stoljeća, on još uvijek zakonski nije izjednačen sa pravima heteroseksualne većine. Libertarijanski stav se ne razlikuje od liberalnog ljevičarskog stava u tome da njihova prava trebaju biti izjednačena , već u načinu na koji bi se to trebalo postići.

Moderni lijevo orijentirani aktivisti smatraju da se izjednačavanje prava ugroženih skupina treba postići uvođenjem novih zakona, dakle državnom intervencijom u vidu kvota, zakona protiv diskriminacije i usmjeravanjem dijela javnih financija udrugama koje se bave specifičnim problematikama tih skupina. Time, između ostalog, daju argumente konzervativnoj kritici koji ih prozivaju za trošenje proračunskog novca i zahtijevanje specijalnih privilegija.

Libertarijanski pogled na istu problematiku usmjeren je na smanjivanje državnih ovlasti koje se tiču ograničavanja osobnih sloboda i individualnih prava. U konkretnom slučaju LGBT zajednice se to odnosi na zakonsku nemogućnost sklapanja braka koji ju stavlja u nepovoljan odnos prema heteroseksualnim parovima zbog niza zakonskih odredbi koji proizlaze iz te nemogućnosti.

Libertarijanci veliki naglasak stavljaju na poštivanje individualnih prava; u ovom slučaju, to znači da država uopće ne bi trebala imati ovlasti uplitati se niti na bilo koji način ograničavati oblik i vrstu konsenzualnih zajednica između odraslih i samostalnih ljudi. Svakako bih naglasila da se u to nipošto ne ubraja crkveni brak, jer crkva je autonomno tijelo u kojoj pojedinci djeluju dobrovoljno, te dobrovoljno prihvaćaju pravila i propisani moral iste te kao takav nipošto nije problem. Problem je civilni brak koji je zakonski reguliran te diskriminira homoseksualne parove koji ne mogu ostvariti niz prava i olakšica koji su heteroseksualnim zajednicama samorazumljive. Taj isti državni zakon tim istim ljudima nameće jednake obveze u vidu poreza i nameta, stoga bi bilo u najmanju ruku korektno da imaju i ista prava i olakšice.

U tom smislu je ljevičarski aktivizam jednako krivo usmjeren kao i konzervativna kritika istoga : fokusirani su na simptom a ne na uzrok "problema". Homoseksualni ljudi iz svojeg džepa, isto kao i svi ostali građani, plaćaju porez za bezbroj stvari koje dobrovoljno nikada ne bi platili. Kao recimo za Crkvu, koja financira udruge koje raspisuju referendume kako bi u ustav uglavile članak po kojem će ih još više na državnoj i zakonskoj razini diskriminirati kao građane drugog reda. Konzervativci se, s druge strane, žale da se iz državnog proračuna financiraju udruge koje promiču LGBT prava koje oni ne bi htjeli plaćati. Meni se nameće pitanje, kada bi se LGBT osobe pustilo na miru i osiguralo im se da su isti pred zakonom kao i svi ostali građani, ne bi li time i postojanje udruga za promicanje LGBT prava izgubilo smisao? Ne bi li možda mogli zaustaviti taj perpetuum mobile ulupavanja naše love u institucionalno diskriminiranje nekoga i zatim u instucionalno promicanje njegovih prava?

U našim krajevima je libertarijanski aktivizam tek u povojima te se često netočno povezuje sa desnicom i konzervativizmom zbog naglašavanja ekonomskih sloboda. Ta percepcija je kriva jer libertarijanizam u svojoj suštini ne razlikuje ekonomske od osobnih sloboda. Sloboda u punom smislu riječi podrazumijeva pravo na slobodno raspolaganje plodovima svoga rada, pravo na slobodu korištenja vlastitog tijela (self-ownership), pravo na slobodu misli i pravo na sreću. Sve dok osoba u prakticiranju svojih sloboda ne ne čini nasilje nad drugom osobom (NAP) nitko ju nema pravo spriječavati u tome.

S obzirom da smatramo kako su pripadnici LGBT zajednice institucionalno diskriminirani te da je time narušeno njihovo pravo na slobodu i samoodređivanje, kao skupina libertarijanskih aktivista smo se okupili na Povorci ponosa u Zagrebu kako bi izrazili našu podršku. Mnogi od nas su na Povorci ponosa osobno sudjelovali i prethodnih godina kao samozatajni individualci no ove godine smo odlučili pojaviti se kao grupa. Na to nas je nagnao niz razloga. 

 

Prvi razlog, koji sam već spomenula, je netočna percepcija libertarijanizma kao ideologije čiji su elementi konzervativizam i netrpeljivost prema manjinama. 

 

Drugi razlog je pompozno najavljivanje sudjelovanja određenih ljevičarskih organizacija koji Povorku perfidno koriste za vlastitu samopromociju, prisvajajući borbu za prava manjina, te šireći antikapitalističku propagandu koja sa borbom za prava LGBT osoba nema nikakve veze. 

 

Treći razlog je netrpeljivost konzervativaca koji borbu za LGBT prava vide kao ljevičarsku propagandu, upravo zbog gorespomenutih organizacija koje se nametljivo guraju u prvi plan i prikazuju Povorku ideološki lijevo obojanim umjesto neutralnim što šteti LGBT zajednici jer potpiruje tu međusobno netrpeljivost. 

 

Četvrti razlog, ujedno i razlog zbog kojeg smo odlučili na našim transparentima opetovano koristiti riječ "kapitalizam" jest intenzivno stigmatiziranje u medijima i javnom mijenju tog pojma. Za sve se krivi neoliberalni kapitalizam, što je gotovo ironično u državi kojom vlada kronizam, suludo visoki nameti, u kojoj je 70% glasačkog tijela na državnom proračunu, iz koje uspješni studenti i poduzetnici bježe glavom bez obzira. U isto vrijeme, činjenica da je LGBT pokret procvjetao u kapitalističkim zemljama, čini taj antikapitalistički štih koje lijeve grupacije žele staviti u prvi plan, upravo apsurdnim.

Naša zastava imala je dvije strane: anarcho queer kojom smo izrazili potporu našim queer suučesnicima i prijateljima te voluntarističku kojom smo naglasili sveobuhvatnu važnost individualnih prava.

Druženje na Pride-u je prošlo u pozitivnoj i raspoloženoj atmosferi, ugodnim susretima s prijateljima i uživanju u veseloj i nesputanoj atmosferi šarenila , plesa, glazbe i ljudi koji se ne boje izraziti i biti ono što jesu - uključujući i nas.

Sloboda u najpozitivnijem, najveselijem i najpotpunijem smislu te riječi.

Feminazis stole my feminism!

  Na pisanje ovog teksta me potaknuo posljednji blog post jednog od meni najdražih blogera, autora Tko je John Galt bloga. Gotovo sa svim njegovim postovima se u potpunosti slažem i smatram da jako dobro odražavaju moje političke i svjetonazorske stavove. Međutim, zaključnu rečenicu njegovog posljednjeg bloga smatram grubom generalizacijom na koju moram reagirati:

Što reći drugo nego da je moderni feminizam jedno zlo – ljevičarska diskriminatorna ideologija nedovoljno sposobnih i nedovoljno fizički privlačnih iskompleksiranih žena gladnih pažnje i tuđih novaca.

  Reći da je moderni feminizam zlo je isto kao i reći da je moderni antirasizam zlo. Činjenica je da rasizam postoji isto kao i patrijarhat, srećom u puno manjoj mjeri nego nekad, ali postoji. Ideja emancipacije spolova ili rasa nikako ne može biti zla: jedino zlo može biti sredstvo koji neki koriste u svrhu postizanja ideje, a to je zazivanje države te upotreba državne prisile (forsiranje zakona koji potiču tzv. "pozitivnu diskriminaciju") od strane danas nažalost dominantne frakcije feminizma . Ako je netko etatist, posegnut će za tim sredstvima bez obzira koja ga ideja vodi. Nije ideja zla, zlo je sredstvo kojima ga neki žele na silu postići. Malo tko bi se usudio reći kako je želja da svi ljudi imaju pristojne uvjete za život i pristup školstvu i zdravstvu zla. To je ideja koja nimalo ne razlikuje najzadrtijeg komunista od libertarijanca. Nije problem u plemenitoj ideji, problem je kada se koriste sredstva prisile i nasilja da bi se ta želja ostvarila po svaku cijenu.

  Povijesno gledajući, prvi feministički aktivisti i aktivistice nisu bili socijalisti, baš naprotiv, bili su puno bliži individualistima i libertarijancima . Danas postoji više grana feminizma, među kojima je medijski najzastupljeniji i najagresivniji feminizam socijalističkog tipa. To nipošto ne znači da je i jedini. Postoji i individualistički ili libertarijanski feminizam koji zazire od države. Prema toj struji feminizma, ništa se ne može riješiti državnom prisilom te se stavlja naglasak na individualna riješenja za individualne probleme: ukratko, muškarci i žene imaju jednako pravo na slobodu izbora, a žene moraju preuzeti punu odgovornost za konsekvence svojih izbora. Ništa manje ni više. Anything goes, ukoliko se radi o slobodnom izboru: Pozitivno se gleda na seks i porno industriju (žena ima pravo koristiti svoje tijelo i seksualni kapital kako god želi), a jednako pozitivno se gleda i na ulogu domaćice u tradicionalnom braku – naravno u oba slučaja ukoliko je riječ o ženinom izboru a ne o prisili. Poanta je u tome da se gleda na žene kao na odrasla i odgovorna ljudska bića koja su sposobna donositi samostalne odluke. Ne kroz iskrivljenu prizmu radikalnih feministica koje će na bilo kakvo neslaganje s njihovim radikalnim idejama ispravnog života etiketirati ženu u pitanju kao intelektualno inferiornu glupaču ispranog mozga. Ne kroz odvratnu viktimizaciju kojom se predmijeva da su žene slabašna bića nesposobna prepoznati agresiju i odbraniti se od nje. Ne forsirajući ružičaste kvote koje osim što impliciraju da žene nisu dovoljno sposobne svojim znanjem i sposobnošću doći na željeno radno mjesto, stvaraju nepravdu i nelojalnu konkurenciju.

  Libertarijanski feminizam se zalaže za negativne a ne pozitivne slobode i drži da se ženski položaj u društvu može poboljšati samo umanjivanjem ovlasti države a ne proguravanjem novih zakona. Više individualne slobode znači i više slobode izbora za žene te je pritom libertarijanski filozofski konzistentno jer ne krši tuđu slobodu.

Ono što mene zabrinjava u libertarijanskom diskursu na našim prostorima je da se ovakvim generaliziranjem i fokusiranjem na nebitno može u startu odbiti populaciju mladih žena koje se smatraju umjerenim feministicima. Žena koje bi se većinom prije složile sa Prestericom nego Ankicom. Žene koje ne smatraju da su podbacile u životu ukoliko su žrtvovale karijeru radi obitelji ali koje su to učinile slobodnim izborom koji djelomično zahvaljuju feminističkoj povijesti. Ponovit ću još jednom – nisu toliki problem nekoliko "isfrustriranih baba" koje pod krinkom feminizma uspiju iscijediti neku kintu iz sustava, već sustav. Sustav u kojem se po istom principu događa puno gorih stvari, i putem kojeg nas po pitanju ekonomskih i osobnih sloboda, osim nekoliko socijalističkih feministica, ugnjetavaju prvenstveno političari, njihovi plaćenici i rođaci, trome državne firme, crkva, sva sila sumnjivih udruga, lažna socijala i još nebrojeno puno toga.

Thick libertarijanci ili o ustašama i partizanima

   U podjeli libertarijanaca na thick and thin, usprkos nekim svojim čvrstim uvjerenjima, sklonija sam thin verziji. Smatram kako osoba ne treba biti humanist, vjernik ni altruist da bi bila dosljedni libertarijanac ili anarhist.

Može biti nihilist, rasist, mizantrop, imenujte bilo koji antipatični epitet, ako poštuje NAP i zaustavlja se samo na mržnji i fizičkom rastoju od crnaca, žena, muškaraca, ljudi općenito ili bilo koga da ne voli, bez upotrebe sile protiv svog objekta mržnje - poštujem ju kao libertarijanca.
Štoviše, smatram da je puno moralnija osoba od bilo kojeg socijalista koji državnog prisilom pokušava natjerati druge da se drže njegovog viđenja morala ili etike. Uvjerenost u vlastitu moralnu nadmoćnost i ispravnost nije toliko opasna sama po sebi; opasna postaje onda kad osoba uvjerena u svoju moralnu superiornost smatra da joj je opravdano posegnuti za silom kako bi nametnula svoje viđenje morala drugima.

Ta upotreba sile je karakteristika svih država, bile one takozvane lijeve ili desne, progresivne ili konzervativne. Svaka ideologija u onom trenutku kada se sliže sa državom i pokuša se silom nametnuti "za opće dobro" postaje nemoralna i štetna. Put do pakla popločan je dobrim namjerama. Nisu svi ljudi isti, nemamo svi iste moralne vrijednosti niti način života. Ono sto je dobro za mladog homoseksualnog arhitekta iz velegrada može biti doživljeno kao degradacija i dekadencija kumici sa sela. Problem nije u toj različitosti shvaćanja svijeta i društva; njezina zgađenost "dekadentnošću" mladog homoseksualca je shvatljiva reakcija, njegovo ismijavanje njezine "zadrtosti" je shvatljiva reakcija. Problem nastaje kada bilo koja od dvije strane sudjeluje u odlučivanju o sudbini one druge. Tu nema kompromisa, ne postoji win-win situacija nego samo opresija i nasilje jedne strane prema drugoj - a najčešće ni jedna na kraju u potpunosti nije zadovoljna ishodom.

Naravno, nisu u pitanju samo osobne slobode, jednako se radi i o ekonomskim (osobno smatram to dvoje neodvojim). Vjerske procesije, osiguranje nogometnih utakmica, gay parade, poljoprivredni poticaji, studiji indologije…sve je to financirano u većoj ili manjoj mjeri iz džepa kumice, gaya, nogometnog navijača i svih nas ostalih.
Jasno da zbog različitog svjetonazora i osobnih interesa niti jedna strana nije sretna. Štoviše, samo se hrani netrpeljivost, jer u osobi kojoj se homoseksualizam gadi, pri pogledu na gay paradu činjenica da ju je i sama djelomično i nedobrovoljno financirala može samo izazvati jos veći bijes i osjećaj nepravde. Isto tako homoseksualac može osjetit gađenje i bijes pri pogledu na raskošnu crkvu koja se financira njegovim novcem i pritom organizira referendume kako bi mu zakonski onemogućila da ozakoni svoju vezu i zove ju kako želi.

Dakle, teza je da država, osim sto ugnjetava, još i dodatno hrani netrpeljivost i mržnju među ljudima različitih svjetonazora. Ljudima koji se možda uopće ne bi mrzili nego bi ih bilo baš briga jedne za druge i gledali bi svoja posla.

Zanimljivo je da takve dvoumne podjele postoje i među ljudima koji se deklariraju kao anarhisti i libertarijanci, od kojih bi se nekako očekivalo razumnije i šire sagledavanje društvenih problema. Libertarijanci (i trolovi :)) po domaćim društvenim mrežama rado kreću u suptilna ili manje suptilna čerupanja po pitanju moralnih,vjerskih i etičkih vrijednosti. Svašta se moglo pročitati, od tvrdnji da ateisti ne mogu biti "pravi" libertarijanci jer po defaultu naginju komunizmu (ovu tvrdnju si mogu objasniti samo njihovim odrastanjem u socijalističkom režimu u kojem su vjernici zasigurno morali osjećati barem blagi disidentizam prema tom režimu), do optužbi za ljevičarenje radi bilo kakve progresivne misli. Naravno, bilo je i suprotnih slučajeva, ali ljudi koji bi načelno trebali zagovarati istu stvar, a to je državno nepetljanje u njihove živote, završe na banalnim omalovažavanjima stavova drugačijih od njihovih.
Je li to njihovo pravo? Normalno da jest. Ali u tim silnim raspravama gubi se mogućnost usredotočavanja na stvarni zajednički problem - državu.
 Možda najvažnije i najštetnije od svega, odbije se dobar dio progresivnijih ljudi koji bi se inače mogli zainteresirati za libertarijanizam, jer često ismijavanje i izražavanje netrpeljivosti i optužbi prema progresivnijim mislima navodi neupućenu osobu na potpuno krivu (i negativnu) sliku o libertarijanizmu.

Isina je da su ljevičari skloni svojatanju nekih progresivnih ideja na koje pak zapravo nemaju ekskluzivu. Uostalom, brojni, ekonomski "desni" i slobodarski mislioci i teoretičari su također bili progresivci i ateisti. To su stavovi koje su zapravo vrlo osobne prirode i ne bi trebale biti sključivo povezivane s određenim ekonomskim školama ili dijeljene na lijeve ili desne. Danas imamo katoličkog papu koju je latentni socijalist, imamo i navodne desničare konzervativce koji su ekonomski ljevičari, imamo i libertarijance feministe, humaniste, brutaliste i vjerske ekstremiste….


Kako je rekao Penn Gillete: My whole take on libertarianism is simply that I don't know what's best for other people"
S tom mišlju, osobno mogu biti ateist, feminist, vjernik, konzervativac, to nema nikakve veze sa validnošću mojih  libertarijanskih stajališta ukoliko se protivim forsiranju i nametanju tih ideja drugima. U potpunosti poštujem svakoga tko ima drugačija mišljenja o religiji ili moralu od mene, dokle god mi ih ne pokušava državnom prisilom nametnuti. Nije mi bitna motivacija tuđeg slobodarstva, dokle god je principjelno.
Libertarijanci, ako žele doprijeti do što većeg broja ljudi i proširiti svoju misao, bi trebali ta osobna pitanja ostaviti sa strane za rasprave u nekom sasvim drugom kontekstu te se fokusirati na zajednički cilj, a to je borba i širenje ideja protiv državne opresije. Ukoliko je cilj libertarijanaca upoznati i zainteresirati što širi krug ljudi za slobodarske ideje, zasigurno neće osvojiti previše srca tipičnim međusobnim prepucavanjem oko banalnih stvari koje bi samo pravom etatistu bilo bitno u političkom kontekstu.

Pogotovo u društvu koje je još dobrano zapleteno u primitivnoj zamci besmislene i zastarjele lijevo desne dihotomije fiktivnih ustaša i partizana.